Photobucket

"...Mi smo se ipak negdje sreli,
izvan života, izvan kruga,
iako sami, još nas veže
od misli most,
od suza duga..."

E.Kišević

Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Blog
petak, listopad 10, 2014
„Dolazim za minutu, budi ispred kuće.“

„Što si rekla?“ jasno sam čula pitanje s druge strane, jedva uspostavljene veze putem mobilne komunikacije… iz automobila. Nemojte me tužiti policiji, jer nikad, gotovo nikad… zapravo vrlo rijetko, u toku dana, telefoniram u vožnji. A kada to i radim jako sam pažljiva…uvijek pazim da me policija ne vidi. Osim toga, ovi „pametni“ telefoni i nisu praktični za brze pozive, ne sa svojim velikim ekranima, sa svim onim finesama koje treba odraditi da bi se nekoga nazvalo…izgubiš volju…i živce…i prisebnost…i navedu te na razno-razne verbalne izraze…čak i prije poziva…a kad ga konačno uspostaviš može zvučati ko moj večerašnji razgovor sa kćeri.

„Izađi van, dolazim.“ nije mi se dalo opet ulaziti u kuću svojih roditelja.

„Halo?!“ jasno sam čula njezin glas, „Ponovi, ne razumijem te!“

Laganini mi je skočio tlak…ne shvaćajući kako to da ona mene ne čuje a na mojoj strani je sve kristalno jasno i razumljivo…“Govorim ti da izađeš VAAAN!!!!!“

„Halo? Halo? Ne razumijem te! Ponovi!“

Mamicu joj! Ona mene ne razumije…“VAAAN!!! Izađi VAAAN!!!!“, parkirala sam auto ispred kuće.

„Halo? Mama? Što si rekla? Govori sporije! Veza je loša!“

Dođavola! Ma sad me našla zajebavati! Pokušavam se smiriti, i donekle mirnim glasom sam kroz zube prosiktala… „Ispred kuće sam, izađi van.“

A s druge strane… „Halo?“

Faaak!!!! Bacila sam mobitel na sjedalo…odbio se u vrata i u padu skliznuo na pod. Još prije nego li je nesretni aparat dostigao svoju konačnu destinaciju, zategla sam ručnu, otvorila vrata, iskočila van i iz sveg glasa se, poput brodske sirene na ulasku u luku, proderala…IZAĐIIIIII   VAAAAAAAAN!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Svjetla su se upalila u obje susjedne kuće i u kući preko puta. A ubrzo zatim se pojavila i moja kćer. „Mob ti šteka,“ rekla je, „a koliko si glasna, uopće ti i ne treba, probudila si pola ulice.“

Treba li reći… mobitel me izluđuje.

Zvoni kada ne treba. Ne zvoni kad treba. Gasi se…ili pali, zamalo pa kako mu se hoće. Gnjavi me poslom u slobodne dane. Poruke prijatelja mi kasne, ili uopće ne dođu…iako su ih oni poslali…sad uz sve to…niti direktni pozivi ne funkcioniraju!? Nemam riječi. A mobitel star svega par mjeseci…samsung. Nokiu sam imala šest godina. Sjajno je radila.

I nemam pojma što je tom aparatu. Nikad mi nije pao. Ako je dobio koji put na ubrzanju i ako mu se dogodila iznenadna promjena položaja…vjerujte, sam je to izazvao.

Zaista ne znam zašto je spor do bola, zašto šteka i ne radi kako treba. Misterija! Innocent

 

 

elleona @ 01:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 4, 2013
…kako me sjećanje još uvijek ne vara, znam da me do nedavno tih deset centimetara znalo dobro, čak jako dobro zabaviti… A da je riječ o deset centimetara znam jer sam, jednom prilikom, izmjerila! Pa da…čak niti ja ne vjerujem ženskoj procjeni „od oka“. U bliskoj prošlosti bilo je to veselih deset centimetara. Ne tako davno sam se mogla u ne znam što kladiti da je, kada ga uzmem u ruku, dobar provod zagarantiran.

No…to je sada prošlo svršeno vrijeme. Da'l su razlog moje godine, obaveze ili nešto treće, ne znam. Znam samo da mi je i tih deset centimetara previše. Nisu neke dimenzije (a kada su dimenzije išta odlučivale?) ali mi je i tih deset centimetara teret. Radost uzeti ga u ruku zamijenio je osjećaj posla…ono što se mora…i ne obećava provod. Upravo suprotno!

Šalu na stranu …u zadnjih nekoliko mjeseci, ovaj moj mobitel, iako ima samo deset centimetara, razočarava me u svih svojih deset centimetara. Sram ga bilo!

Razočarava me jer sa mnom vodi samo poslovne razgovore. Uvijek je ozbiljan, distanciran i precizan. Nikada ne ostavlja prostora mašti. Šalje mi poruke koje su vezane samo uz obaveze. Sklapa sa mnom dogovore koje ja ne mogu ignorirati jer su vezani uz posao. U svih svojih deset centimetara on zvoni – posao, on vibrira – posao! Ako ga ugasim, čim živne, on vrišti POSAO!!! Na sms-poruke obilaze me trnci, na zvuk poziva kuštrim se ko čiuvava na -15°celzijevaca.

Hmm…trnci i kuštrenje…previše moje „vibre“ ode na bzvze! No, dobro, važno je imati posao. Ali, posao ne smije biti u prvom planu. Pa iako mi oduzima mnogo vremena, ipak ne smatram da mu je mjesto u centru mojeg života. Na žalost, promjena u poslu izazvala je i promjenu u mojem privatnom životu. Nisu svi moji prijatelji imali dovoljno volje, tolerancije, razumijevanja…il čega već… da bi mogli prežvakati moj posao i sve ono što ide s njim, a što me zamalo pomelo poput piroklastičnog vala. Malo po malo, nestajali su iz mojeg vidokruga. Pretpostavljam da im je dosadilo čekati kada ću moći pratiti njihove aktivnosti, te da me ne zamaraju su me jednostavno prestali smatrati dijelom istog društva i isključili me. Ipak, povremeno se jave. Najčešće kada im zatreba neka informacija… U zadnje vrijeme i pozivi prijatelja su ozbiljni, distancirani i precizni… U mojem mobitelu i prijatelji zvuče poslovno. Sve mi se čini da je vrijeme za rez.

Sigurno bih trebala promijeniti mobilnog operatera! ;-)

elleona @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 26, 2013
Nije mi u naravi pobjeći, ali, ponekad je to jedini izbor.


Premlad za mene.

Ali razmišljam što mu je bilo da uradi sve što je uradio? 
Što mu je bilo da sjedne do mene? 
Da me zagrli? 
Da mi šapne sve ono što mu se vrti mislima već dugo vremena?
I čemu poljupci u kosu, u ćelo, u lice?
Zagrljaj od kojeg mi je zamalo kosti polomio...

Čemu sve to?
Iako su zagrljaji i puse ostali u granici prijateljstva...šapat na uho, s jasno izrečenom željom, je preletio granicu.
Što da ja pobogu radim s tim??? 

Zašto sam morala saznati da mu moja prisutnost stvara nemir? Nisam ja namjerno zalutala u njegove misli. On je sam odgovoran za svoje misli. 
Bolje da je šutio!

Da. U svakom slučaju, bolje da je šutio. Jer da je šutio ja bih i dalje bila u blaženom ne znanju, a ne ovako da me sto vragova kopka i ne da mi mira. Jer, ništa, baš ništa nije moguće. Čak niti u paralelnom svemiru!

 

elleona @ 00:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 24, 2013
          Jutros sam se po navici "voznog reda" probudila u 5:50. Znam, jer sam odmah dograbila mobitel da provjerim nisam li slučajno zaspala? Tisućinka je bila dovoljna da shvatim kako ne idem na posao i da sam se prerano probudila. Isključila sam oba alarma, zadovoljno se prebacila na drugi bok, udobno namjestila uživajući u rashlađenju koje nam je donijela kiša i pustila misli da padnu u omaglicu snova. Blaženstvo!

          Sat i pol kasnije šokiralo me zvonjenje mobitela. Poziv! Jao! Službeni mobitel je vrištao k'o opsjednuta spodoba nad kojom se vrši egzorcizam. 
S druge strane mi se cvrkutavim glasom javila kolegica da me upita za mišljenje o jednom projektu koji nam je ponuđen. 
Mišljenje? Zaboga, pa mozak mi još i ne radi, a ona me traži mišljenje! 
No, nije da ga nemam i moja najveća pokora je upravo to da o onom što me zanima, imam mišljenje, ako ga nemam, znači da mi je dotična tema zanimljiva poput mokre krpe na dnu mora i uopće nisam o njoj promišljala. Kako mi je pokvaren plan odmaranja, đavo u meni se sav nakostriješio i nabacivao mi totalno neprimjerene rečenice kojima bih mogla izraziti svoj stav. Srećom, godine dobrog odgoja i pristojnost su sabrano, u par rečenica sažele ono što je bitno. Samo da skratim razgovor. Ali, kolegica je bila uporna. Nova je u poslu i razumljivo da se raspituje o svemu. No, nova sam i ja! Ne znam zašto ona misli da se ja bolje snalazim u tome?
            Nakon razgovora sam bila potpuno razbuđena i više nije imalo smisla ostati u krevetu. Nestala je čarolija snova i nije bilo druge nego se pokrenuti u novi dan. 
Kuhinja - radio - kava.... oprobani recept suočavanja s novim danom. Žaleći za udobnosti svojeg kreveta, pijuckala sam kavu i gledala kišne kapi na prozoru. Grane voćaka su se ljuljale amo-tamo, radio je svirao: "...ne voliš me više...znam...ne moraš mi reći..." Vanna? A misli su mi bježale, na sve strane k'o divlji konji koji su se oteli s ulara,  tamo kamo ja, svjesno, ne želim da idu, pjesma se nastavljala:"...i kome sad da vjerujem...čemu da se radujem..."
Službeni mobitel se opet proderao! Grrr! Trebala sam ga isključiti! Poziv s posla! Nevoljko sam se javila, pitajući se što je to tako važno?... Nije bila važnost na djelu koliko ne snalažljivost. 
             Ukratko, moja namjera da imam slobodni dan, a imaju ga svi oko mene, osim moje računovođe koja je odlučila raditi jer rješava neke svoje zaostatke, je pao u vodu. Ona je ok osoba, ali, užasno je loš organizator svojeg radnog  vremena i svojih zadataka. Ne zna si posložiti prioritete. Recimo ovako, teško pamti sugestije i brzo ih zaboravlja. Što sam drugo mogla nego proglasiti predaju i odvući se na posao? 
Bojim se da će mi cijeli godišnji odmor tako izgledati... i ništa me to ne veseli.
 

elleona @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, lipanj 8, 2013
Večeras sam se slučajno našla u jednom starom društvu... Pogled u jedan par očiju me vratio u lipanj prije, zamalo pa tri desetljeća...te me sjetio vremena kada sam bila strašno, strašno zaljubljena... 
Privukao mi je stolac i ponudio da sjednem, naručio piće, pogledao me dok su mu se usne razvukle u široki osmijeh. Znam da se sjetio. Pridružili su nam se prijatelji. Zajednički prijatelji...i na trenutak smo prevarili vrijeme...i vratili se...
Na trenutak smo bili ona ista nestašna djeca... Zaboravili smo cijeli svijet i bili nasmijani...sjetili se svih pisama koje smo pisali jedni drugima...i tko je kome kako i što pisao...bili smo prijatelji.... I u tom krugu prijatelja, nas dvoje smo se zaljubili, jako, jako zaljubili.
Ova večer... Ova večer je prevarila vrijeme i bez vremeplova.
A to pokazuje samo jedno... Vrijeme sve liječi, ali ništa ne briše.


elleona @ 00:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 28, 2013
Društvene mreže su upravo to što im ime govori...društvene. Ne znam kako vi koristite facebook (ako ga imate) ali na mojoj listi prijatelja su samo osobe koje znam iz stvarnog života. Moglo bi se reći da se držim "svojeg dvorišta"... ili da budem preciznija, pokušavam birati društvo, izabirati one koji će vidjeti moje objave i fotografije...one koji će moći zaviriti u moj život, točnije u onaj dio u koji ja to dozvolim. 

Iz tog razloga ne prihvaćam sve zahtjeve za prijateljstvima koji mi stižu. Ne odbijam ih, ali ih niti ne prihvaćam...ostavljam ih u međuprostoru ne zamarajući se njima.

No...sinoć mi je stigao jako neobičan zahtjev od... nazovimo je KraljicaMajka...zašto baš tako? E pa kad se na svim svojim fotkama drži ko KraljicaMajka! 
Dakle, sinoć mi je KraljicaMajka poslala zahtjev. 
Reklo bi se, ništa neobično, kad smo do nedavno imale 11 zajedničkih prijatelja, sad ih imamo samo 6... no postoje. Imamo zajedničke prijatelje, ali se ne poznajemo. Moj krug ljudi i njezin krug ljudi, iako sličan, nikada se ne preklope...i bolje. Jer, imam dojam da bi mi bio jako tijesan taj krug. 
Razlog? 
Zar treba pitati? 
Razlog je muškarac. Muškarac, ona Nevolja, koji je prije dvije godine, kad smo bili u totalnom prekidu i zamračenju sve komunikacije, uporno na zid nabacivao razno razne fotke njihovog druženja...od kojih je meni, zamalo pa pjena na zube išla. Od samog pogleda na te svakojake prijateljske poze meni se okretao želudac. Nisam znala koji je moj razlog da k'o bik "pušem" na KraljicuMajku, ali mi jednostavno nije "sjedala" i nisam ju mogla probaviti...bez obzira koliko ja "žvakala".
Meni nije "sjela" ali je vještica u meni šaptala da njemu je.
Naravno da sam kandžama grebenjala po tastaturi i trudila se sačuvati prisebnost. Ne samo to, nego i hladnokrvnost spram svih egzibicija koje su mi se odvijale na 17 inča ekrana ravno ispred face. Trudila se da ne pokažem koliko me smetaju i pogađaju.
Zbog toga jer smo prekinuli.
Točnije ja sam bila ta koja je prekinula jer je htjela nešto što može negdje ukalupiti. Ugurati u neki pretinac, etiketirati.
Ipak, ni jedna fotka nije iz mene izvukla nikakvu reakciju za koju bi on saznao.
No...nakon nekog vremena slike i egzibicije su se prorijedile, a onda i prestale. Nastalo je zatišje. Reklo bi se, sve ostalo je povijest, a povijest se ponavlja. 

I sad meni, nakon toliko vremena KraljicaMajka pošalje zahtjev za prijateljstvom. Možete si zamisliti koliko su mi obrve skočile u zrak, a milijun upitnika se nakalemilo iznad glave... "Kog vraga hoće?"  
Što mi nije poslala zahtjev prije dvije godine? Istina da ga ni tada ne bih prihvatila, ali, tada smo se znale susresti na neutralnom terenu društvene mreže zvane fb, točnije na zidu mojeg dugogodišnjeg prijatelja kojeg si je ona u to vrijeme dodala. Da je to tada uradila, nikom ništa. Mislila bih da je zbog zajedničkih komentara na istu temu... pa se eto žena zanijela...
Ali sada...?
Sada nema komentara na istu temu.
Jedina zajednička tema nam je ova moja Nevolja koji se svim silama, već mjesecima, pokušava vratiti tamo gdje je bio, čak je i romantičan postao.
Dal se vratio? Nisam još sigurna.
Kako sam napisala, lijep je osjećaj znati da je tu... ali, zaista nisam sigurna da to mogu prihvatiti. To je nešto što još nisam riješila sa samom sobom. Ali, radim na tome.
I sad KraljicaMajka...
Tjera me da si postavljam bedasta pitanja na koja znam odgovore.
Znam da njen potez ne krije ništa dobroga u sebi. Sigurno je "nanjušila" da se tu opet nešto događa, ili joj je netko nešto rekao, ali ne znam tko... Uglavnom, pretpostavljam da ima pregršt mudrih savjeta za mene, a ako ne to, onda barem kvalitetno ocrnjivanje Nevolje...i svoje mišljenje o njemu.
No, njen plan ima jednu manu. A ta je da ja Nevolju poznajem 7 godina i da  smo u off/on poziciji svih 7 godina, da znam sve loše o njemu...i na kraju, a ne manje bitno, da meni njeno mišljenje ništa ne znači niti me zanima. 
Sad samo čekam, da i moje prijateljice počinju dobivati isti zahtjev... Kako ću znati? Prava prijateljica će reći...ako se samo pravi da mi je prijateljica onda će prešutjeti i potvrditi prijateljstvo...a što se može, ima nas svakakvih... 

Vezano uz KraljicuMajku i njenu akciju koja nije izazvala reakciju, komentirati ću samo... "Žena bi se družila, a ja vještica, eto, baš neću!"
 

elleona @ 01:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 22, 2013
Volim ovo svoje vrijeme kojeg si veliki dio. Sviđa mi se život u kojem me zoveš riječima od milja, u kojem me ponekad namjerno ljutiš, u kojem me čvrsto zagrliš, u kojem već godinama upravo mene imaš u dijelu svojeg srca iz kojeg se ne izlazi, kao što ja imam tebe.

Mi nismo par za druge, ali koga briga što drugi misle... Mi smo par za nas, u vremenu koje je naše u ljubavi, u vezi koju razumijemo samo mi. Davno sam nas pokušavala ukalupiti u nešto što je bilo mišljenje okoline, ali...na kraju dana neće me mišljenje okoline zagrliti, niti će me mišljenje okoline upitati kako si, mišljenje okoline neće me nazvati, neće me tražiti, utješiti...neće se smijati sa mnom... Prošla su vremena zablude da ako nije onako kako je kod drugih, onda nije dobro... Radi takvih misli smo se zamalo izgubili... 

Sada znam da sve to nije važno, važno je samo ono što osjećamo ti i ja, što mislimo ti i ja... 

I sretna sam... psssss!, ali zaista sam sretna. Toliko sretna da to neću priznati, osim jedinoj osobi koja to u stvari jako dobro zna. Možda sam praznovjerna, ali, da okolina ne stvara mišljenje, biram ostati kuš! 

elleona @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 21, 2013
Danas je bio dan u kojem možda i nisam trebala izlaziti iz kancelarije. Možda nisam, ali jesam. Odmah nakon što sam parkirala auto naletjela sam na jednu kolegicu, zatim na drugu, kava neizbježna. 

Pronašle smo odgovarajuću terasu i dočekale spasonosnu kavu. Pretresale smo sve ono što nam je promicalo u godinama kada se nismo viđale jer nas je život razdvojio. Ne živimo daleko jedna od druge...ali previše dopuštamo obavezama da nam određuju dan. Razgovarale smo o našim obiteljima, o  djeci koja prebrzo odrastaju, o roditeljima koji ne prihvaćaju svoje godine (kao da smo mi bolje), o braći, o sestrama. I tada se dogodilo... Primjetila sam ga kako dolazi nonšalantnim korakom, s mobitelom na uhu... Bivši kolega s posla. Nema tome dugo sreli smo se na ovoj istoj terasi i brbljali. Taj put mi je ostavio svoju podsjetnicu s mogućnošću poslovne suradnje. Taj put me nadijelio i komplimentima vezanim uz moj izgled te vrlo detaljnim odmjeravanjem... Ja sam to zanemarila misleći kako mi se učinilo.

Dal mi se učinilo? Ne znam baš... Danas je nakon što se, kao slučajno, zaustavio kraj našeg stola ponovio odmjeravanje. To nije bilo dovoljno pa me nakon kratkih riječi pozdrava i klasičnog "Kako si? Što ima?" zatražio broj mobitela... uz objašnjenje "Da me ima u kontaktu." Nisam znala što bih. Moj broj na poslu nije tajna. Uvijek ga se može pronaći i u vremenu od 7 do 15 doći u kontakt sa mnom. Osim toga on taj broj zna... Ali broj moba? Hm... Što će mu pobogu broj mojeg mobitela za poslovnu suradnju? Nesretni aparat je bio na stolu tako da se nisam mogla izvući kako ne znam broj napamet. "U redu, dam ti broj poslovnog mobitela, privatni ne znam napamet." Đavla ga ne znam, ali svi će prihvatiti da plavuša nešto ne zna napamet. Hvala Bogu na predrasudama! Mrmljao je kako bi on radije privatni broj moba, ali...upisao si je i poslovni.... Hehe, poslovni je za poslovne suradnje. A privatni...ccc taj ne dam samo tako.

I dobro... Zašto ja sada filozofiram? U čemu je problem? Možda zato jer mi se u glavi, tamo usred onog intuitivnog dijela ženskog mozga, upalio alarm sa svim rotacionim svjetlima s najavom mogućih nevolja.

A možda mi se samo učinilo. Wink 

elleona @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 5, 2013
Počeo je još u petak službenim putovanjem u Rijeku.
Pa, iako je bilo poslovno, meni je odgovarala promjena klime i kulisa. Toliko da sam u pretrpanom rasporedu uhvatila dovoljno vremena za šetnju Korzom i rivom. Na rivi sam svjesno "blokirala" dizalice koje su stršile na sve strane (ipak je to luka za teretni promet) i gledala samo lijepe stvari. I uživala!

Subota je bila samo za prijatelje i prijateljice...

A nedjelja se nastavila u tom duhu druženja...malo poslovno, malo više privatno i prođe vikend. 
Ovakav vikend me stavlja u poziciju da se radujem novom tjednu i novom putovanju, ovaj put u Zagreb. Pa iako mi je Zagreb k'o susjedno dvorište, ipak mami na osmijeh.


elleona @ 23:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 1, 2013
Postoje razne zastavice...za razne signale.

... avionima da uzlete sa nosača ili da pogode na isti...

...formuli1 - da startaju u punoj brzini, pa da se onaj iz trećeg reda (koji je kilavio na kvalifikacijama) probije na vodeću poziciju...

...prekasno upozorenje radnika Hrvatskih cesta koji vam u očajničkom mahanju pokušava skrenuti pažnju da je iza zavoja rupetina na kojoj je vaše ime - tressss! (odoše amortizeri Undecided#$#fak!$/&)...

...navijača na stadionima koji u potpunom transu i osjećaju kao da su sami dali goooool sumanuto mašu  li ga mašu...

Zastavice ovakve ili onakve i svima je zajednička jedna jedina stvar...mahanje! Mašu za ovo, mašu za ono... Mašu za ubrzaj ili čak poleti, mašu za  stani, mašu kad su sretni, mašu kad su frustrirani, ili možda ljuti... Naizgled zbunjujuće...a opet, svima razumljivo. 

A koje mahanje bi bilo da signalizirate kako vam je "ravno do Srijema"? Nešto što bi bez puno riječi i objašnjenja dalo do znanja kako ste skliznuli i nirvanu slijeganja ramenima uz sadržajni "njahhh" komentar... To što takvo stanje nije vaš izbor nego je proizvod tretmana "trinaesto prase" sad uopće nije važno. 

Dakle, kakvom zastavicom i kojom vrstom mahanja odaslati takvu poruku? Wink




elleona @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
*
Creative Commons License
Djelo Elleona blog ustupljeno je pod licencom Creative Commons Hrvatska.